Lesbók — 23.10.15 — Enter

Stašgengilbeina forsętisrįšherra hefur nś frišaš hlešsluhrygginn viš Bęjarins Bestu, meš allóvęntu og ófyrirséšu skyndiįhlaupi śr rįšuneytinu.

Er žaš vel.

Afar sjaldgęft er aš finna svo heillega og vandaša veggi ķ marguppstungnu borgarlandi nśtķmans – hvaš žį ferska og nżlega sem žennan. Fundinum mį lķkja viš aš finna nżvafinn smyršling ķ egypskum smįpķramķša, eša kjötmikla risaešlu, sem enn mętti skella į grilliš.

Mikiš lifandis, endemishapp hlżtur aš teljast aš žessi hafnargaršur var ekki nżttur sem slķkur nema til örskamms tķma. Eftir aš gagnsleysi hans og stašsetningarlegt óhagręši kom ķ ljós, var mokaš yfir hann ķ skyndingu — og hann žannig varinn fyrir įgangi hafs, vinda og mķgandi mišbęjarrottna.

Ber hann handverki og hugviti Ķslendinga, um mišja sķšustu öld žvķ enn fagurt vitni. Hann er tiltölulega beinn og allt aš žvķ sléttur, į köflum.

Er ég sannfęršur um aš erlendir feršamenn munu flykkjast hér aš til aš sjį žetta undur. Vegginn sem ķslenskri žjóš tókst aš reisa ķ įrdaga ķslenskrar išnbyltingar, skömmu fyrir seinna strķš — įn allra verkfęra og verkvits.

Aukinheldur veršur žetta žarfur og reisulegur minnisvarši um eitt okkar allra fyrsta skipulagsslys, sem yfirvöld reyndu aš grafa og gleyma — einkum til aš plįstra sitt sęrša egó.

Žannig gleymdist smįm saman sjįvarlausa höfnin ķ mišborginni. Höfnin, sem hefši įtt aš vera okkur vķti til varnašar — og hefši žannig mögulega getaš foršaš fleiri skipulögšum hryšjuverkum ķ borginni.

En nś hefur hśn hlotiš uppreisn og -gröft ęru. Žvķ ber aš fagna. Hlakka ég mikiš til aš klöngrast į sunnudögum nišur ķ nęrliggjandi bķlakjallara til aš skoša Reykjavķkurmśrinn.

Mśrinn okkar.

 
Nśmi Fannsker — Forystugrein
 
Enter — Forystugrein
 
Enter — Forystugrein
 
Enter — Forystugrein
 
Nśmi Fannsker — Forystugrein
 
Enter — Sįlmur
 
Enter — Forystugrein
 
Enter — Forystugrein
 
        1, 2, 3, ... 180, 181, 182